Možda će nekako ipak isplivati sve ono najbolje u ljudima, i ova naša sredina počne da raste i gradi neku novu energiju.
A ja možda dočekam neki ozbiljan kulinarski institut, pa makar i kad budem u penziji.
Za kuhinju makar, nikad nije kasno!
Možda će nekako ipak isplivati sve ono najbolje u ljudima, i ova naša sredina počne da raste i gradi neku novu energiju.
A ja možda dočekam neki ozbiljan kulinarski institut, pa makar i kad budem u penziji.
Za kuhinju makar, nikad nije kasno!
A svaki dan se trudim da ugrabim par minuta svog mira. Pokradem deci poljupce i osmehe, pa ih nosim kroz dan da me čuvaju usput. Naslonim se Njemu na rame kad god ugrabim priliku. Kupim najveći buket ruža na Kaleniću, da mi miriše na kuhinjskom stolu. I kad smognem snage, umesim neku slasnu lepotu, umešam prste u testo, i razlijem voće po njemu, pa da nas po potrebi, pokoji slatki zalogaj vine u nebesa.
Leto je, kraj jula, grad se prazni, dani vreli, posla je malo, i... ja sam se ulenjila.
Ne ide mi nešto... ništa.
Ako postoji mesto na ovoj planeti, gde bih umela da smestim svoju izbirljivu personu da živi neki deo života, to bi mogla biti samo Italija.
Što sam starija, sve više čeznem za prirodom.
I to nekako, iskonski, konstantno i posvećeno. Bez prekida mi nedostaje da gledam u zeleno, da osećam miris mora, ili mokre zemlje, da čujem Ništa, ispresecano cvrkutom, žuborom, i treperenjem lišća. A najviše od svega, nedostaje mi širina pogleda!
Bila je to posebna prilika, vikend, divan dan, poseta prijateljima, uživanje u prirodi, i pravi momenat da se ponese neka fantastična letnja đakonija. Nešto specijalno. Mali praznik za oči, dušu i nepca.
I rešila sam, biće to tart sa voćem.
Meni maline zasigurno uvek izmame osmeh na lice. Mirišu na rano leto, na dvorište iza kuće, na prvo branje, i simultano jedenje, bez pranja! Ništa nije tako slatko kao neoprane maline. Imam utisak da čim se pokvase, ona njihova baršunasta lepota, izgubi svu svoju draž.
Da se smejemo čim se probudimo. Da se grejemo na suncu. Da se ne sklanjamo od kiše. Da čujemo šta naši “mali” imaju da nam kažu. Da ne slušamo ono čime “veliki” žele da nam pokvare svaki dan....
Sedeo je mirno, po koja reč sa drugom do sebe, i sve vreme staloženo mahanje i blagi pogledi u pravcu njih troje. I kroz debela stakla mogla je da oseti kako mu igra malo srce, i kako najednom u njemu narasta osećaj da od tog trenutka počinje nešto drugo, nešto sasvim novo, veliko i posebno važno.
Priznajem, evo, javno. Grešna sam.
Do skora nisam bila ljubitelj zeleniša u tanjiru. Nije to baš nešto za pohvalu, ali nisam ni prva ni poslednja.
I najzad, jagode su stigle, ja sam imala malo vremena. Doduše, sasvim malo, i to sve uz dvogodišnju asistentkinju koja je sve vreme jela brašno, i testo sa radne površine, otimala jagode iz činije, te sam na kraju morala da dodam i trešnje u recept.
My whole life I've had this profound and deep connection with the stove and oven.
It was love at first sight. I'm sure I wasn't more than 5 years old when I made my first "ratatouille" soup out of coffee, flour, ground paprika, salt, pepper and all the herbs I could find in my Grandma's kitchen. Not a very flattering begging, but it was enough for me. Just to inhale all those scents from little jars, and stir my "soup" a couple of times with a wooden spoon, and the magic began.
Stajao je okrenut ledjima uz šporet, dok je kroz kuhinjski prozor prodiralo koso jutarnje sunce.
Još uvek blagi, i crveni zraci, padali su po ormarićima, a sa šporeta je pucketala voda iz džezve. Otvorena limena kutija za kafu, kašičica u njegovoj ruci, i noć ranije pripremljena bela šoljica. Mali ritual, i preko potreban osećaj samoće i mira, dok dan još nije ni počeo.
Celo detinjstvo i mladost, Uskrs ima samo jedan ukus. Taj neobično, pikantno oštar i slasni ukus bakinih uskršnjih jaja. U tatinoj knjizi recepata uz njihov naziv stoji "Lujkina jaja". Po mojoj prabaki, neobičnog nadimka, čije interasntno poreklo zaslužuje posebnu priču. Tek kada sam počela ozbiljnije da se bavim svojom kulinarskom pasijom, i prelistavam porodične recepte, zapitala sam se o poreklu naziva tih jaja.
Sve je lako, i sve je moguće. Otresa se ustajala prašina sa mokasina i usporenih misli. Sve leprša, i leti. Možda nikada nisam umela da savladam do kraja taj ludi prolećni tok života. A i zašto bih? Jer, ima li šta lepše od nasmejanih lica, šarenila cveća u parkovima i na terasama, opojnih mirisa koji lebde ka vama sa svih strana.
Postoje neka jela koja, iz meni ne sasvim jasnih razloga, nisu tako česta na repertoaru naše kuhinje.
Ne mogu da kažem, ima tu i nekih koja nedostaju zbog jednostavne činjenice da ih ja ne volim. Što, priznajem, izaziva povremenu pobunu u našim redovima od strane ljubitelja plavog patlidžana, na primer. Ali, to su zaista sporadični slučajevi.
Ima toliko loših osobina koje čoveku mogu da pokvare karakter. Ako počnem sve da ih nabrajam, naročito ove moje, nikad nećemo stići do dela o kuvanju.
Nije baš da mogu da se pohvalim kako sam blagoslovena manjkom nezgodnih karakternih crta, ali ono na šta sam prilično ponosna, i što je retko kad tokom života bio moj kamen spoticanja, to je lenjost!
Pročitala sam negde, a sama znam to odavno, sve je stvar perspektive.
Ugao iz koga posmatrate život, može toliko da vas oplemeni, ili u suprotnom, da vam uskrati toliko toga.
O da, jesen je stigla!
Kada vreme curi, što je prilično često, nije lako u taj kratak dan uglaviti još i mešenje domaćih kolača.
Ali, nekada je potrebno samo malo.
Malo vremena.
Malo sastojaka.
Malo postupaka.
Nakon šest godina singl, i skoro godinu i po duplog roditeljstva (ukupno sedam), došla sam do "genijalnog" zaključka - MANJE JE VIŠE.
I mada deluje nemoguće, i mada je potrebno mnooogo strpljenja, čeličnih živaca, i ozbiljne logistike, vredi pokušati odbraniti vrednosti i radosti običnog, jednostavnog odrastanja.